Opis
Pre više od sto godina napisana je jedna, za ono vreme, sjajna i sveobuhvatna studija o Vuku Brankoviću, koja je predstavljala prelomni iskorak ka istorijskoj rekonstrukciji utemeljenoj na izvorima i naučnoj metodologiji. Spletom različitih okolnosti, ti rezulati su nekako potisnuti isključivo u okvire nauke, dok je u svesti naroda i dalje ostao onaj Vuk koji nije postojao u stvarnosti, već samo u umotvorinama narodnih pripovedača i pevača.. Na početku XXI veka u srpskom društvu ponovo se javila potreba da se još jednom ukaže na najveće nedoumice i zablude koje su vekovima udaljavale uspomenu na Vuka Brankovića od istorijske suštine i koje su od njega načinile jedinstven nacionalni simbol izdaje.
D. Bogutović –
Knjiga Marka Šuice još jedan naučni dokaz da zet kneza Lazara nije bio najveći srpski izdajnik. Dok su se Mrnjavčevići, Lazarevići i Balšići povinovali Bajazitu, Vuk je pružao otpor.
PRE nekoliko godina, u ozbiljnom i velikom istraživanju o našoj prošlosti (ne)znanju i (zlo)upotrebi istorije, između ostalih postavljeno je i pitanje da li je Vuk Branković bio izdajica u Kosovskom boju. Čak 49 odsto ispitanika odgovorilo je potvrdno, iako su još pre više od jednog veka istoričari nepobitno tvrdili da je to samo plod epske tradicije koji nema nikakve veze sa istinom. Sa namerom da još jednom ukaže na nepravdu nanetu jednoj od najznamenitijih ličnosti srpske srednjovekovne istorije, čije je ime vekovima ostalo simbol nevere, istoričar dr Marko Šuica napisao je knjigu “Vuk Branković”, koju je nedavno objavila “Evoluta”.
Istorijska ostrašćenost i osuda Vuka Brankovića zapisana je tek početkom 17. veka u delu “Kraljevstvo Slovena”, benediktinskog opata Mavra Orbina. Koreni negativnog stava prema srpskom plemiću iz druge polovine 14. veka sežu, međutim, u nešto dublju prošlost. Oblikovani su pre svega državnim prilikama, koje su usledile posle Kosovske bitke, zapravo borbom za političku prevlast između najvažnijih srpskih dinastija tog vremena – Lazarevića i Brankovića.