Piše: Gordana Radisavljević – Jočić

Foto: Dragan Obrić, privatna arhiva

Slikar Predrag Peđa Milošević smatra da slika krije veliku moć, a da svaki slikar, majstor svog zanata, ima svoju tajnu. Prepoznatljiv je po po motivima kojima su se bavili stari majstori, a na njegovim platnima dominiraju mir, tišina i simboli nekog iščezlog sveta. Mami vas da zastanete, pogledate i zaronite u lavirint simbola, boja, priče koju nam slikar priča.
Predrag Milošević u svom stvaranju pomno istražuje tehnološke procese velikih majstora, koji su omogućili slikarstvo vanredne pojavnosti, kakvo je ikonopisno, renesansno i barokno. Svoja istraživanja pretočio je u knjigu “Slikareva tajna” (Evoluta) čija će promocija biti na 63. sajmu knjiga.

 

– Mi danas sliku ne gledamo kao u 18. veku, kada bi ljudi posedali, a onda bi neko sklonio zavesu kojom je pokrivena slika, a oni bi je prvo u tišini dugo, dugo posmatrali, pa zatim, kad se predstava završi, diskutovali o njoj. Danas slika često ne služi ni da krasi prostoriju, ali joj moć, sposobnost da deluje na ljude nikad niko neće oduzeti, poručuje Predrag Peđa Milošević.

 

U jednom intervjuu kažete: “Mi vodimo računa o sebi i svom zdravlju pa idemo u džim, brojimo kalorije i vitamine, a ne vodimo računa šta čitamo i šta gledamo”. Da li je knjiga “Slikareva tajna” Vaš doprinos boljem razumevanju umetnosti?

 

– Primetio sam da većina velikih majstora ima svoj način rada, svoj specifičan tehnološki postupak i da se po tome izdvajaju. Niko nije ravnodušan kada vidi površinu Rembrantove slike, niko nije ravnodušan kada vidi površinu slike Leonarda da Vinčija ili zvaničnog začetnika uljane boje u Evropi Van Ajka. Fascinira nas taj mirko svet, to parče santimetra koje nosi svoju energiju. Iz razmišljanja su krenule zabeleške, istraživanje, eksperimenti. Svaki slikar koji živi za svoju umetnost svestan je da fabrikovana sredstva nisu prevashodno za njega. Ona su za upotrebu u najširem spektru likovnih interesovanja i izraza, kao i za ostvarivanje profita kompanije koja ih proizvodi. Poštujući principe tržišta, ona nisu pravljena onako kako bih ja baš želeo.

 

 

 

Francuski slikar Vilijam Adolf Bugaro, poznat je po gotovo antičkoj poetičnosti i nežnom slikanju ljudske figure. Mislio sam da sam dokučio kako je radio, čitao sam njegove zabeleške. Ipak, morao sam lično, kroz sopstveni eksperiment, da proverim to što sam mislo da znam. Tako da je šporet u mom ateljeu uprskan od ulja i smola a ne od pripremanja ručka.

Dosta je bilo napora da spoznam i uradim nešto na način kako su stari majstori radili. Za Bugaroa se vezuje elemi smola. To je jedna jako čudna smola iz današnjeg ugla, luče je dve porodice biljaka u Indokini, a jedini način da se dođe do te smole je kompanija koja snabdeva muzeje širom sveta. Imao sam i prijateljsku podršku Milana Stevanovića, koji mi je iz “belog sveta” nabavljao retke i vredne materijale. I onda nisam imao izbora, morao sam da to završim, da objavim knjigu.

Da li je bilo teško pronaći izdavača? Vaša knjiga nije komercijalno izdanje….

– Pre nekoliko godina sam uočio da su moje beleške sistematizovane i da mogu da se pretoče u knjigu. Postavilo se pitanje: kome ponuditi rukopisKo će je ne samo izdati već i stajati iza knjige u svakom pogledu? Sticajem empatijskih okolnosti “Evoluta” se pojavila kao izdavač koji ima potencijal i za ovu vrstu literature. Dosta mi je pomogla urednica Bojana Ćebić Radić da rukopis uobličim tako da svakom bude jasno ono što je napisano. To mi je dalo neku lepu energiju da verujem u tu knjigu. Uvek se plašite da niste napravili nešto što niko neće razumeti, da to što ste vi videli neko drugi neće videti. Ono što je karakteristično i važno za moju knjigu je u stvari što je nju napisao slikar. Želeo sam da sve nedostatke koje sam nalazio u tematski sličnim knjigama istražim i ispravim, ali i da mnoge nedoumice rasčistim kao što je: da li je Rembrant upotrebljavao vosak ili nije?

 

Da li je Rembrant upotrebljavao vosak?

– Nije upotrebljavao, iako se stotinama godina mislilo da jeste. Mali broj ljudi je povezao i to da je Rembrant bio izvrstan grafičar u tehnici bakropisa i duboke štampe uopšte i da je za potrebe  štamparske boje pripremao ulje na poseban način: kuvao na visokim temperaturama dugo da ga je skoro pretvorio u žitku masu, a ta masa se i dan danas, samo na fabrički način pripremljena, koristi u štamparstvu. Sličnom metodom je pripremao i medijum kojim je slikao. Nije mi cilj da podstaknem mlade kolege da koriste ista sredstva i iste boje kao Rembrant ili Rubens, već da ukažem na potrebu kontrolisanja sredstava i procesa stvaranja na svim nivoima.

 

 

 

Želeo sam da prikažem taj postupak, tu brižnost umetnika i da je u tome njihova snaga i izražajnost. Ne samo u temi. Mnogi mladi slikari kažu kako ih na akademiji odmah nagovaraju da rade na svojoj poetici, da rade na svom prepoznatiljivom stilu. Pa svaki umetnik želi da izgradi svoj lični stil izrazi stav. To se ne radi na silu, to prosto izlazi iz vas ali se tehnika pisanja i tehnika slikanja može naučiti, i fino brusiti.

 

Da li “Slikareva tajna” može da pomogne ljubiteljima slikarstva da laše dokuče vaše slike, da bolje „čitaju“ umetničko delo i njegovu poetiku?

– Najviše sam se bazirao na razvoju uljanih boja čija nova upoteba kreće od početka XV veka sa braćom Bartolomeom i Janom Van Ajk. Bili su za ono vreme dosta obrazovani. Siguran sam da je Jan Van Ajk čitajući knjige na latinskom došao i do spisa čuvenog Iraklia iz X veka. Kada se uporedi recept za olifu, a to je sredstvo kojim su se ikone lakirale i recept medijuma Van Ajka vidi se da su skoro identični. Bilo mi je drago što sam uvideo nastavak spirale tehnoloških kretanja od antičke Grčke koja je već koristila uljanu boju na drugi način, pa do danas.

 

 

 

Pitao sam se kao mlad umetnik zašto je nešto moderno a nešto nije. Danas je opšte prihvaćeno da je nešto modeno ako upotrebljavaš pleksiglas, ako upotrebljavaš akrilnu smolu, ako upotrebljavaš neki novi materijal, a u izrazu je subverzivno ako naslikaš lik nekog kompromitujućeg političara, ili nešto potpuno bizarno. Nije mi se dopala ta lažna modernost i lažna subverzivnost i odabrao sam emotivnost i tehniku starih majstora evropskog slikarstva.

Danas čovek ne može da izmisli novu abecedu i novu azbuku da bi napisao novu knjigu. On prosto mora da koristi neka sredstava, neke jezike koji su pre nas već ustanovljeni. Ja to radim i na nivou poetske slikeNa mojim slikama može se videti anđeo, on kao kroz neki otvor ulazi u sliku i kao da pita: šta se ovde dešava? Kao da komentariše ono što vidi. Neko može da kaže anđeli ne postoje. Postoje, kažem. Setimo se Ikara i Dedala. Poetska slika bića sa krilima nije prikaz anđela, to je poetska slika koja više govori o čoveku, njegovim težnjama i civilizacijskim tokovima.

 

Da li su danas umetnici izgubili dozu radoznalosti, potrebe da istražuju nove boje, tehnike ili povlađuju ukusu publike, kritike?

– Ima i jednog i drugog. Imamo primer Lusijana Frojda, slikara kraja XX i početka XXI veka. Koristio je najklasičniju tehniku kao slikari 17. veka. Da li bi drugim materijalima postigao takvu izražajnost? Svakom slikaru koji drži do sebe stalo je da se izrazi što tačnije, što preciznije. Na primer, Peđa Milosavljević je imao fascinatnu tehniku. I danas kad pogledate njegove slike izgledaju kao da su pre tri dana završene. Ona je sveža, ona diše, ona nije ispucala, ona ima neku svoju vibraciju. S druge strane Petar Lubarda je vrhunski slikar, ali na mnogim njegovim slikama je već drugi, treći put rađena restauracija i konzervacija, a te slike nisu starije od 50 godina. Postavlja se pitanje koliko je to Lubarda? Ako umetnik sebi postavi visoke kriterijume onda mora da što bolje kontroliše i sredstva kojima radi. Postoje i primeri umetnika koji ispunjavaju kriterijume modnog trenda, kao i očekivanja arhitekte, borda banke.

 

Ne treba da se zaboravi ni mastik smola, koja je jedna od tri velike tajne starih majstora. Koristili su je još stari Grci. Spominje je Iraklije u X veku. Koristio ju je i Olisej Grečin u XII veku slikar ikona koji je živeo i radio na obalama Baltika. Njegov atelje arheolozi su otkrili 50-tih godina gde su pronašli ostatke ambra smole. Istim sredstvima je slikao i Van Ajk i Iraklije i stari Grci. Isti recept pominje i Nektarije Srbin u 16. veku. Oni nisu imali dostupnu biblioteku i gugl kao mi danas.

 

Danas umetnici prebrzo prelaze preko važanosti pristupa materijalima. Ne potcenjujem pleskiglas, akrilne i druge sintetičke smole, kao i boje koje se dobijaju uz pomoć nauke. I one imaju neku dozu kvaliteta, izražajnosti ali svako ko je umetnik praktičar odmah će, ako je koristio različite materijale, da uoči koliko je veća moć uljane od akrilne boje, na primer.

Kažete za Van Ajka “bio je obrazovan”. Koliko je važno i obrazovanje konzumenata umetnosti?

Predrag Peđa Milošević: Čas muzike

– Mislim da bez toga čovek ne može da oseti, konzumira umetnost. Sa obrazovanjem razvijamo i etički kod. Taj etički kod nas razlikuje. Da bi spoznao umetničko delo on mora malo da ga upozna. Potrebno je pored opšteg obrazovanja i da prepoznamo određenu tehniku i uđemo u njen kod. Na primer Lusijan Frojd je radio velike formate ali je za portet engleske kraljice Elizabete II izabrao minijaturu (14x12cm). To je umetnički čin: odabrati format, temu, tehniku, platno za određeno delo. U slikarstvu je to jako važno zato što posmatraču pomaže da uđe u sliku, oseti je.

 

Vaša slika “Metafizičko popodne” je ovogodišnja nagrada Politike za najbolju režiju na 52. Bitefu.

-To što će moja slika biti uručena Štefanu Kegiju reditelju predstave “Zaostavština, komadi bez ljudi” je, za mene, počast. Predstavu trupe “Rimini Protokol” sam 2006. prvi put gledao u Solunu. Iznenadili su me jednim novim pristupom pozorištu i kako si proširili pojam pozorišne umetnosti. Uvek novi, a opet večne teme u novom igranju. Tako se umetnost igra i treba da se igra. I ja to radim i u svom slikarstvu.

Add Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *