– Marko, Marko! Evo ih Turci, evo ih Turci! – Na kom programu? Na kom programu?
Ova šala banalan je primer koliko Marko Kraljević i dalje živi u svesti srpskog naroda i da je na neki način još uvek naš savremenik. Pre neku godinu u jednoj školi sam napravio anketu šta učenici znaju o Marku Kraljeviću i ima puno zanimljivih, tačnih i netačnih odgovora – kaže jedan od najboljih poznavalaca srednjovekovne istorije profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu dr Radivoj Radić.
– Biografija Marka Mrnjavčevića je nepotpuna, fragmentarna i zasnovana na samo nekoliko izvora. On se pominje u nekoliko zapisa i natpisa, pominje se u dubrovačkom arhivu, jednim delom i kod Konstantina Filozofa, kao i kratko u postvizantijskim izvorima.
Nedoumice o Markovom životu započi Godina 1365. važna je i za odumiruću dinastiju Nemanjića i za porodicu Mrnjavčević. Tada je Markov stric Uglješa zavladao najjužnijim prostorima države, a otac Vukašin je zadobio titulu kralja. Tu nastaje problem koji se odrazio i na istoriografiju. Šezdesetih godina četrnaestog veka, nakon Dušanove smrti, na delu je feudalna dezintegracija Srbije i neki smatraju da kraljevsko zvanje znači uzurpaciju. Ipak, dr Radivoj Radić smatra da zbog nekoliko razloga to nije uzurpacija. Najpre, zajednički novac su kovali car Uroš i njegov savladar kralj Vukašin. Zatim u manastiru Psači, u zabačenom delu Makedoni je, prikazani su obojica na odlično očuvanim freskama, što svedoči o harmoničnim odno sima. Iste godine Vukašin je postavio svog najstarijeg sina za mladog kralja, faktičkog prestolonaslednika srpske krune, pošto car Uroš nije imao sinova. Ovaj nagoveštaj sme ne dinastija ostali velikaši su ignorisali. Marko je 1366. opet bio u Dubrovniku da bi uzeo svetomitrovski dohodak, godišnji danak koji su Dubrovčani davali srpskoj državi. Otac ga pominje u jednoj povelji Dubrovčanima, gde se kaže da je on gospodar „Srba i Grka”. Zna se da je 1371, neposredno pre Maričke bitke, u Prizrenu živopisana crkva Svete Nedelje, čiji je ktitor bio kralj Marko. U junu iste godine bio je sa ocem pod Skadrom, jer je bio plan da se s Balšićima ratuje protiv Nikole Altomanovića. Potom dolazi Marička bitka sa svim svojim posledicama. Vukašin je poginuo, a Marko je postao turski vazal, s tim što je nasledio i strica Uroša, koji je umro dva meseca nakon bitke. Tako je on formalno sve do smrti 1995. godine poslednji kralj Srbije, mada mu ostali velikaši tu titulu nisu priznavali, tvrdeći da je reč o uzurpaciji. Njegovi posedi su posle Maričke bitke bili svedeni samo na atar grada Prilepa.
Njegovu karijeru obeležili su nezavidan položaj među srpskom vlastelom i vazalni odnos prema Turskoj, pa se smatra da mu je istorija dodelila jednu tešku i nezahvalnu ulogu. U jednom trenutku stvari su se iskomplikovale tako što je 1377. godine Tvrtko postao kralj, a praktično najmoćnija ličnost u srpskim zemljama bio je knez Lazar. Tako da će buduće događaje određivati trojica vladara. Marko ponajmanje. Neki naučnici smatraju da je kao turski vazal učestvovao u nekim pohodima u Maloj Aziji. Na kraju krajeva, Marko je poginuo u bici na Rovinama. Konstantin Filozof kao dan pogibije navodi 17. maj 1395. i citira njegove poslednje reči: „Ja kažem i molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu.”
Da se ništa posle ove njegove pogibije nije desilo, Marko bi verovatno bio u rangu nekih omrznutih gospodara, istina s titulom kralja, i ne bi se ničim isticao kaže profesor Radić. Međutim, onda je usledilo rađanje jednog drugog lika u velikoj literaturi. Njime se bave filolozi koji pokušavaju da pokažu kako je došlo do toga da jedna relativno beznačajna istorijska ličnost izraste u literarnog junaka ravnog Gilgamešu, Heraklu ili Eneji. Neki pretpostavljaju da je posedovao ogromnu fizičku snagu, da su savremenici to znali i da je to bio početni impuls koji mu je dao auru moćnog zaštitnika. Drugi, pak, veruju da je bio dobar prema svojim podanicima i da se pamti taj socijalni momenat. Ima i onih koji smatraju da je bio lojalan Turcima, da su ga oni tolerisali i dozvolili mu da bude samostalan u svojim oblastima. Neki opet smatraju da je bio vladar gubitnik koji je izazvao simpatije, a drugi da su hrišćanski vojnici koji su učestvovali u ratnim pohodima bili svedoci njegovog junaštva i da su počeli pevati o tome. Ipak, ostaje nešto zagonetno i posle svih ovih objašnjenja. Jedan naučnik smatra da je Marko bio veliki veseljak i da je zato najduhovitija i najkomičnija ličnost naše epske poezije. Interesantno je da prvi tragovi tog predanja nisu nastali tamo gde je Marko vladao i živeo, već u zapadnim delovima srpskih zemalja. U Splitu se 1567. godine pevalo o Marku Kraljeviću, pa Juraj Križanić kaže da je kao dete slušao i učio stihove o njemu. A Petar Hektorović je sačuvao jednu bugaršticu o Marku i bratu mu Andrijašu. Marko Kraljević je u međuvremenu izrastao u neprevaziđenog junaka, a filolozi su uspeli da sakupe osobine koje ga krase kroz stihove koji su ga opevali.
On je poput evropskih ritera odan sezerenu, svojeglav, svojevoljan, slavi slavu, odlazi u crkvu, poštuje verske zakone, pravdoljubiv, istinoljubiv, ali ako je kritična situacija spreman i na lukavstvo i prevaru. Hrabar je, bori se protiv stotina, inati se, kavgadžija, prznica, pijanica, sujetan na svoje junaštvo, uvredljiv, nabusit, neobuzdan navodi Markove literarne osobine dr Radić. To su dva lika ove naše istorijske ličnosti. Videli ste da njegov istorijski lik ne pruža mogućnosti da se on izdigne do tih visina, ali ga je kasnije predanje iz razloga koje su filolozi pobrojali izdiglo na nivo velikog junaka. Nebojša Bugarinović ku Kraljeviću i ima puno zanimljivih, tačnih i netačnih odgovora kaže jedan od najboljih poznavalaca srednjovekovne istorije profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu dr Radivoj Radić.
Đaci znaju za tu razliku, mada možda ne baš jasno, da njegova istorijska ličnost ne odgovara ulozi koju mu daje narodno predanje. Znaju da mu je majka bila Jevrosima, da je imao konja Šarca. Jedan odgovor glasi: „Bio je turski vezir ili možda vazal.” Poneki znaju da lociraju vreme, pa čak i godine kada je bio kralj. Kako neko ko ima skromnu istorijsku ulogu može da izraste u takvog divjunaka? Marko Kraljević ne može da se poredi sa onim što su uradili Sveti Sava, kralj Milutin ili car Dušan, a u narodnim pesmama je neprikosnoven.
Dr Radić razotkriva istorijsku ulogu kralja Marka i nudi istorijske činjenice s kojima nastavnici mogu podstaći diskusiju u razredima o dvojnoj prirodi jedne ličnosti. Biografija Marka Mrnjavčevića je nepotpuna, fragmentarna i zasnovana na samo nekoliko izvora. On se pominje u nekoliko zapisa i natpisa, pominje se u dubrovačkom arhivu, jednim delom i kod Konstantina Filozofa, kao i kratko u postvizantijskim izvorima. Poreklo njegove porodice, koja se relativno kasno pojavljuje u srpskoj istoriji, vezuje se za okolinu današnjeg Livna. Dinastija počinje od Mrnjave koji je u početku bio siromašni vlastelin, ali se kasnije uzdigao u vreme nju već sa godinom njegovog rođenja. U srednjem veku nije ništa neobično da se te godine ne znaju. Naša starija istoriografija smatra da je to bilo oko 1345, a novija oko 1335. godine. Nijednom činjenicom se ne može utvrditi koja od ovih godina je tačna. Prvi siguran pomen u izvorima je iz jula 1361. godine, kada kao poverljiv čovek cara Uroša dolazi u Dubrovnik da posreduje u sklapanju mira između Dubrovnika i Srbije, da podigne nekakvo deponovano srebro koje je imala njegova porodica i da pokuša spasiti neke trgovce iz Prizrena koji su bili zatvoreni i čija je roba zaplenjena kaže profesor Radić.
Mir nije mogao da postigne, trgovce je oslobodio, ali je njihova roba ostala u Dubrovniku. Ovaj događaj jasno pokazuje da je u pitanju bila vrlo važna misija koja mu je poverena. U jednom diskutabilnom podatku iz 1356. godine pominje se zajedno s nekim vojskovođom Nikolom Stanjevićem, da su imali nekakve zemlje. Istorija kaže da je ugled porodice Mrnjavčević naročito porastao posle 1363. godine, kada je pobeđen Vojislav Vojinović, jedan od najmoćnijih srpskih velikaša toga vremena. Mrnjavčevići su nastavili da rodbinskim vezama šire svoj uticaj. Tako je Marko oženjen Jelenom, ćerkom Radoslava Hlapena. Bio je planiran i neki projekat braka s jednom hrvatskom nevestom, ali je papa posredovao da do toga ne dođe.
Add Comment