U jutro 4. novembra…

Blokirana vrata s pečatima drevnih čuvara Doline kraljeva.Iza njih ležalo je arheološko otkriće stoleća.

Karnarvon i Karter su gledali Dolinu kraljeva koja se pružala pred njihovim očima. Desetine drugih su već tu iskopavale, ali niko od prethodnika nije ostavio precizne crteže pa čak ni okvirne mape koje bi mogle da budu pokazatelji za buduća istraživanja. Ogromne gomile šuta ležale su svuda okolo, čineći da tlo Doline kraljeva podseća na ono na Mesecu. Činilo se kako je svako zrno peska u Dolini kraljeva bilo po tri puta pretreseno i pregledano sa svih strana. Kada je Maspero, kao direktor odeljenja za antikvitete Egipatskog muzeja, potpisao koncesiju lordu Karnarvonu, vrlo mu je iskreno rekao da i sam smatra da je to mesto već iscrpljeno i da su dalja istraživanja čisto gubljenje vremena. Dolina, prema njegovom stručnom mišljenju, jednostavno više nema šta da ponudi.

Sada su već, kako bi to Pitri rekao, „sastrugali” čitav trougao sve do dela na kom su bile radničke kolibe. Ponovo su taj poslednji deo ostavili netaknutim strahujući od neželjenih posetilaca, pa su prešli na drugo mesto. U jednoj maloj bočnoj dolini gde se nalazi grob Tutmesa III kopali su naredne dve zime, ne pronašavši „ništa zaista vredno”.

Karter se potom vratio na ono mesto gde je trebalo da se zaustavi šest godina ranije i uradi ono što je uradio sada: da poruši radničke kolibe i počne da kopa u tlu ispod njih. Čim su zaboli pijuke u tu zemlju, naišli su na ulaz u Tutankamonovu grobnicu, jednu od najbogatijih grobnica Egipta. „Od tog sasvim iznenadnog otkrića skoro sam se onesvestio, a u narednim mesecima bilo je toliko mnogo događaja da nisam imao vremena ni da razmišljam.”

Početkom novembra 1922. godine, dok se lord Karnarvon nalazio u Engleskoj, Karter je počeo da ruši radničke kolibe (zapravo, to su bili delovi koliba podignutih u vreme XX dinastije). U jutro 4. novembra otkriven je stepenik usečen ispod prve kolibe u steni. Do popodneva 5. novembra bilo je raščišćeno dovoljno otpada da je bez ikakve sumnje moglo da se ustanovi da je pronađen ulaz u grobnicu. Ali, to je veoma lako mogla da bude neka nezavršena grobnica, možda neka koja nikada nije ni bila korištena. A čak i ako je u njoj bila neka mumija, mogla je, kao i tolike do tada, da bude opljačkana. Možda je čak — da bismo dovršili celu listu pesimističnih očekivanja — moglo da se desi i to da je mumija, doduše, bila na svom mestu, ali da se radilo tek o nekom visokom zvaničniku ili svešteniku. Rad je grozničavo napredovao, i Karterovo uzbuđenje raslo kako je dan odmicao. Stepenik po stepenik pomaljao se ispod šuta i otpada i, kada je nagla egipatska noć pala, dvanaesti stepenik se ukazao, otkrivajući „gornji deo zatvorenih, gipsom ožbukanih, zapečaćenih vrata. Zapečaćena vrata… Stvarno je bila istina… bio je to trenutak krajnje potresenosti za svakog arheologa”.

Ostavljajući svog najpoverljivijeg čoveka da čuva grobnicu, Karter obasjan mesečinom odjaha kući kroz dolinu dok ga je iskušenje preplavljivalo: „Bilo šta, ali bukvalno bilo šta, može da se nalazi iza tog prolaza, i moram da iskoristim svu samokontrolu da ne razvalim dovratak, i ne počnem sa istraživanjem istog ovog trenutka”, pisao je kako se osećao pošto je provirio kroz špijunku koju je izbušio.

Truckajući se na leđima magarca na putu kući, dok je goreo od želje i nestrpljenja i dok mu je unutrašnji glas govorio, ponovo je bio ubeđen da je na pragu neizmernih otkrića. I pored toga što je posle šest godina mukotrpnog rada bio pred svojim životnim otkrićem, bio je samodisciplinovan dovoljno da ponovo zatvori ulaz u grobnicu i sačeka dolazak svog sponzora i prijatelja, lorda Karnarvona, pre nego što nastavi sa istraživanjem. Ujutru 6. novembra Karter je poslao lordu Karnarvonu sledeći telegram: „Napokon, evo divnog otkrića u dolini; veličanstvena grobnica sa neoštećenim pečatom; zatvorio sam je dok Vi ne stignete, sve je opet zatrpano. Čestitam!”

Opis iz knjige Bogovi, grobovi i naučnici, W. Cerama

 

Add Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *